STARI ZANATI

Živimo u modernom svijetu napredne tehnologije i brze proizvodnje koja nam svakodnevno putem televizijskih reklama nameće svoje proizvode ne pružajući šansu starim zanatima da opstanu. Tako se današnji naraštaji često nemaju priliku upoznati s pravim vrijednostima i ljepotom starih zanata kao što su: stolarstvo, klesarstvo, lončarstvo ili bačvarstvo, zanata koji su danas gotovo izumrli. Tim su se poslovima bavili naši djedovi te su s puno ljubavi, predanosti i teškoga rada njegovali vještine svojih ruku pod kojima su nastajale rukotvorine neprocjenjive vrijednosti i visoke kvalitete koje ne može izraditi niti jedan suvremeni stroj.

KOVAČNICA MAJSTORA VOLTIĆA 

U vodnjanskom nizu tradicionalnih istarskih kuća smještena je mala kovačnica. Tamo smo se 17. studenog 2009. godine, u dogovoreno vrijeme, sastali s dvojicom marljivih vlasnika kovačnice. Cilj nam je bio upoznati se s tim starim zanatom. Približavajući se radionici, zvuci udaranja po nakovnju postajali su sve glasniji.

Na vratima kovačnice dočekala su nas, željne znanja, dvojica vrijednih majstora kovača-otac i sin, Viktor i Arijan Voltić. U njihovoj se skromnoj kovačnici vrijedno radi i kuje još od davne 1962. godine kada je majstor Voltić završio školovanje. Kovački se zanat obično izučavao u Pazinu, no većina je ljudi u to vrijeme postajala kovačima samo gledajući i učeći od starijih i iskusnijih kovača.

Doznali smo da je za obradu i kovanje važno upotrebljavati samo kvalitetan čelik. Obrada takvog metala vrši se na visokim temperaturama. Danas se kovanjem većinom izrađuju alati i slični predmeti dok se nekada na taj način proizvodilo mnogo više različitih predmeta. Budući da se od ovoga zanata više ne može živjeti, ovi su majstori bili prisiljeni pronaći nove, suvremene predmete koje će proizvoditi kako bi preživjeli.  Tako njihova radionica izrađuje rasvjetne stupove, koševe za smeće, klupe u gradskom parku, kovane ograde i stupiće na parkiralištu.Ovi majstori posjeduju i austro-ugarski stroj koji  je težak oko 800 kilograma.

Biti kovač znači baviti se i raditi iznimno težak, zahtjevan, i što je još važnije, opasan posao. Kovački zanat danas nažalost sve više izumire. Uzrok tome je uglavnom nova tehnologija koja proizvodi brže i u većim količinama. Tako strojevi sve više zamjenjuju ljude. Osim toga, današnja mladež ovaj zanat, ali i druge stare zanate, smatra manje vrijednim i nezanimljivim. No, važno je reći da su naši kovači i dalje optimistični i da smatraju da će se i u budućnosti naći poneki mladi kovač.

Tužno je čuti da se ovako lijep i star zanat nalazi na samom rubu opstanka i da mu prijeti izumiranje, ali je isto tako lijepo vidjeti i znati da još uvijek postoje zaljubljenici u taj posao koji ne odustaju tako lako.

DOK JE ROJNIĆA, BIT ĆE I STOLARIJE

Nakon kovača, obišli smo majstora stolara. Stigavši na malo imanje na osami, primijetili smo poveću kuću iz koje je nasmiješen, i baš u svome stilu, izašao bivši učenik naše škole i naš prijatelj, Ivan Rojnić, inače majstorov sin.

Nakon kratkog uvodnog razgovora, majstor Miro Rojnić pokazao nam je svoju radionicu u kojoj provodi većinu vremena i oveći stol. Objasnio nam je kako on služi suvremenijem načinu obrade drveta te da su prije za iste radnje služili „kavaleti“. Uočili smo i jedan neobičan stroj, strugalicu, za koju nam je objasnio da je riječ o „muzejskom primjerku“ starom oko stotinu i pedeset godina.

Na pitanja kako je i gdje počeo odgovorio je da se školovao u Puli, a da je praksu odradio kod jednog privatnika u Premanturi. Nakon više godina rada kod različitih majstora, odlučio je otvoriti svoju vlastitu radionicu u prizemlju svoje kuće. Stolarijom se bavi već duge trideset i dvije godine, a naslijedit će ga njegov sin Ivan koji već uči taj zanat. Naglasio nam je da je taj posao odabrao sam jer ga je oduvijek zanimao i da nikada nije požalio zbog toga. Objasnio nam je da posao stolara nije nimalo lagan. Stolari su izloženi stalnoj buci, prašini i opasnostima od ozljeda na radu. Majstor Miro se našalio i rekao da je pravi stolar samo onaj koji je ostao barem bez jednog prsta i da je on jedan od rijetkih koji još imaju sve prste na broju. Ovaj majstor izrađuje različite predmete, a kod njega možete dobiti i jednu vrlo neobičnu garanciju koju nećete pronaći nigdje. Naime, Miro kaže da za svoje proizvode daje jamstvo dok je živ, a poslije se snađite sami. Rekao nam je da se od stolarstva može i pristojno zarađivati, ali da je za izradu drveta potrebno puno ljubavi. Istaknuo je da su razlike u tome poslu nekada i sada jako velike, ali da je jedno ostalo nepromijenjeno, a to je činjenica da on i dalje svaki predmet izrađuje ne samo rukama, nego i srcem. Danas strojevi sve više zamjenjuju ljudske ruke režući i oblikujući drvo puno brže i u većim količinama, ali nikada s toliko ljubavi i kreacije kako to čini čovjek. Današnja mladež nije posebno zainteresirana za ovaj zanat, ali se ipak godišnje nađe oko desetak učenika koji se opredjeljuju za to zanimanje.

Mnogo smo toga naučili od ovih veselih i dragih majstora, ali je najvažnija poruka ovih susreta bila ta da trebamo odabrati posao koji želimo raditi i kojega ćemo moći raditi sa srcem. Zato im zahvaljujemo što su nas tako ljubazno ugostili i dali nam priliku da naučimo doista puno. Ostaje nam samo da se nadamo da ćemo i mi jednoga dana moći tako srčano govoriti o svome poslu…

(napisali i fotografirali uče  nic i V  III. a)