SVE ŠTO JE LIJEPO KRATKO TRAJE…

Draga naša nastavnice!

Tolike ste godine proveli u ovoj školi s nama učenicima, a sada odlazite… Svaki dan odbrojavamo trenutke do kraja škole i do dugo iščekivanih ljetnih praznika i u svemu tome nije nam ni palo na pamet koliko su baš ovi trenutci posebni. To su zapravo posljednji trenutci koje provodimo zajedno prije nego što nam „zbrišete“ u mirovinu i zaboravite na nas. Zbog toga smo Vam odlučili napisati nekoliko riječi i u njima sačuvati sve ono lijepo što smo skupa proživjeli da bi nas one uvijek podsjećale na Vas, a i Vas na nas. Nadamo se da ćete ponekad, kada budete uživali u svojim najboljim i najmirnijim godinama i kada Vam budemo nedostajali, pogledati ove stranice i sjetiti se koliko i vi nama nedostajete i koliko Vas volimo.

Kako početi osim riječima da nam je žao što odlazite? Bila nam je čast upoznati Vas i s Vama provoditi ovo školsko vrijeme. O Vama ćemo uvijek imati najbolje mišljenje. Naučili ste nas da lijepo pjevamo i sviramo, ali to i nije bilo teško jer smo se imali na koga ugledati. Pamtit ćemo Vas kao vedru i uvijek nasmiješenu osobu koja nas je u svakom trenutku znala nasmijati i oraspoložiti. Najviše će nam nedostajati Vaš smisao za humor i Vaša jedinstvenost. Vjerujem da će svi pamtiti Vašu dugu, crnu kosu i karakterističan glas. Ipak, mislim da ćemo Vas se najviše sjećati po Vašem toplom osmjehu „od uha do uha“. Falit će nam i sati glazbenog na kojima ste nam s toliko ljubavi znali pričati o svome Splitu. Teška srca priznajemo, nedostajat će nam i da vičete na nas. Rijetko se događalo da je netko dobio lošu ocjenu i tada smo znali biti ljuti na Vas, ali i tada smo Vas voljeli. Teško je i zamisliti ovu školu bez Vas jer će ona bez Vašega lica biti tako prazna. Svjesni smo da će nam doći i druge nastavnice, ali nijedna više neće biti kao Vi. Želimo Vam svu sreću u daljnjem životu i da Vam dani, koji su pred Vama, budu lijepi baš kao i nama oni koje smo proveli s Vama. Bilo je lijepo uz Vas koračati kroz život… Ali, kako kažu, sve što je lijepo kratko traje…

Volimo Vas nastavnice Nađa!!!  

A sada jedna malena pjesmica za kraj od našeg budućeg pjesnika. Znamo da je kratka, al' je zato slatka i napisana iz dubine duše samo za Vas.

Nastavnica Nađa nikad se ne svađa.

Ima dugu crnu kosu i naočale na nosu.

Školski sat mi pjevamo cijeli,

a ona nam nasmiješena dobre ocjene dijeli.

Sada u mirovinu odlazi ona

i neće više slušat naša školskog zvona.

Neće nas imati tko nasmijati

niti nas štapom po hodniku vijati.

Ružno se i tužno nama sada piše

jer nam drage „školske pjevačice“ nema nikad više.

Druga će ubrzo učiti nas

Al' nama ni'ko nikad neće biti poput Vas.

Vaš VI. b

INTERVJU S "OTKAČENOM" I UVIJEK NASMIJANOM NASTAVNICOM GLAZBENOG, NAĐOM MARTINČIĆ

Hajmo za početak pročavrljati malo o Vama…

Kakvi ste privatno?

Komunikativna sam i vedrog raspoloženja.

Koje vrijednosti u životu najviše cijenite?

Najviše cijenim poštenje i iskrenost.

Koji je Vaš životni moto?

Živi i pusti druge da žive!

Kako izgleda jedan Vaš privatni dan?

Moji se dani sastoje uglavnom od posla, kuhanja, spremanja i probi u crkvama.

Imate li neki hobi?

Imam hobi, a to je moja ljubav prema kaktusima.

Koja Vam je najdraža knjiga?

Najdraža mi je knjiga „Rat i mir“ Lava Nikolajeviča Tolstoja.

Koje biste tri stvari ponijeli na pusti otok?

Kad bih morala izabrati tri stvari koje bih ponijela na pusti otok, to bi bile: knjiga, odjeća i čokolada.

Budući da ste nastavnica glazbenoga možete li nam reći koju glazbu najčešće slušate?

Najčešće slušam rock-glazbu.

Što najčešće pjevušite pod tušem/dok kuhate/glačate…?

Obično tada pjevušim neku domaću zabavnu pjesmu ili neku dalmatinsku.

A sada nešto o Vama kada ste bili naših godina…

Jeste li voljeli školu?

Možda biste željeli čuti nešto drugo, ali moram vas razočarati i reći da jesam.

Koji ste predmet najviše voljeli i zašto?

Osim glazbenog, naravno, voljela sam i francuski, povijest, zemljopis, likovnu i tjelesnu kulturu.

Što ste tada maštali da ćete jednoga dana postati?

Već sam tada željela da postanem nastavnica glazbenog i to mi se i ostvarilo.

Nikada nisam požalila zbog toga i veoma sam zadovoljna svojim izborom.

Sada malo o Vama u najboljim godinama :o)

Koji ćete događaj posebno pamtiti, odnosno koji biste trenutak u svome radnom vijeku izdvojili?

Sve mi je bilo lijepo-svaki dan i svaki pojedini trenutak proveden u ovoj školi.

Ljute li Vas učenici?

Moram priznati, vrlo rijetko.

Kada ste bili osobito ponosni što ste dio ove škole?

Uvijek sam bila ponosna na to. Baš uvijek!

Kojih ćete se učenika posebno sjećati?

Sjećat ću se svih učenika, ali prvih najviše jer ipak „prvi su prvi“.

Što mislite, po čemu će Vas učenici najviše pamtiti i kakva ste bili nastavnica?

Mislim da ćete se složiti kada kažem da će me učenici najviše pamtiti po kosi. Što se tiče mene kao nastavnice, mislim da sam bila dobra.

Znate li možda jesu li Vam tijekom radnoga vijeka učenici nadjenuli neki nadimak?

Koliko ja znam, nisu.

Kako biste u tri riječi opisali sve te godine rada s učenicima u ovoj školi?

Samo u tri riječi? Divne, divne, divne!!!

Kako se osjećate u trenutcima kada Vas samo nekoliko mjeseci dijeli od odlaska iz škole?

Reći ću samo loše…

Kako mislite provoditi dane u mirovini?

Dane u mirovini ću provoditi radno.

Što biste poručili učenicima?

Poručujem im da uče redovito, a ne kampanjski i da poštuju starije, kao i životne vrjednote.

I malo smijeha za kraj…

Uvijek ste veseli i nasmijani pa Vam sigurno neće biti teško ispuniti nam jednu malenu želju, već kada nam ne možete zapjevati. Može jedan vic?

Ha, ha. Može, naravno... Posvađali se muž i žena. Kada se muž vratio s posla kući, našao je ceduljicu na kojoj je pisalo: „Ručak je u kuharici na 215., a večera na 317.  stranici.“

Učenici novinarske grupe

PRVI INTERVJU NAŠE NOGOMETNE NADE, EMRANA NEROVČIĆA

Sedad: Zbog čega si dobio pehar?

Emran: Dobio sam ga kao buduća sportska nada u nogometu.

Sugita: Koliko si golova dao na utakmicama?

Emran: Oko 3-4 gola u dvije utakmice.

Mateo: Jesi li bio sretan kada si dobio pehar?

Emran: Bio sam toliko sretan da nisam mogao ni spavati.

Ivan: Kako si se osjećao kada su te prozvali?

Emran: Nisam znao da će me nagraditi pa sam bio jako uzbuđen i malo sam drhtao.

Filip: Sviđa li ti se pehar?

Emran: Da, sviđa mi se jako.

Zumreta: Je li težak?

Emran: Pa, je malo.

Tea: Uživaš li u nogometu?

Emran: Da! Volim ga puno, puno, puno!

Vasvije: Koliko dugo već treniraš nogomet?

Emran: Nogomet treniram već tri godine.

Nina: Tko ti je nogometni uzor?

Emran: Ima ih više-Cristiano Ronaldo, Ronaldo, Thierry Henry...

Emina: Je li još netko iz Vodnjana nagrađen u nogometu?

Emran: Ove godine nije nitko.

Ines: Za koji bi nogometni klub volio igrati?

Emran: U Hrvatskoj za Hajduk, a inače za Manchester United.

Učiteljica: Kada bi ti se mogla ispuniti jedna želja, što bi želio postati kada odrasteš?

Emran: Volio bih postati trener za mlade nogometaše. 

                                         (pitanja su postavljali učenici II. a razreda)